LUTKE - Priča za djecu
LUTKE (Nada Landeka)
Na maloj drvenoj klupi tamnoplave boje, u samom kutu
čekaonice, ležale su dvije krpene lutke. Jedna je bila potpuno nova, gotovo
netaknuta, dok je druga bila sva istrošena, gotovo pa poderana od neprekidne
igre.
Djeca u liječničkoj čekaonici požudno i s čežnjom
gledali su blistavu, novu lutku čije šarenilo boja gotovo da je moglo
zablještiti oči dok na staru lutku nisu uopće obračali pažnju. Čekali su na red
da ih liječnica pozove. Nekog na liječnički pregled, nekog na mjerenje ili vaganje,
pojedinci su čekali na injekcije ili cjepivo. Ovi zadnji su se tužnim pogledom
zbili u kut, želeći biti gotovo neprimjetni, nadajući se da ih možda neće
pozvati. Majke su im tihim i nježnim glasom objašnjavale da je to samo trenutna
bol koja brzo nestane, a nakon toga će biti potpuno zdravi i spremni za igru.
Topla majčina ili očeva ruka uvijek je pomagala, davala je sigurnost i strah bi
brzo nestao.
Sve je puno lakše ili gotovo bezbolno kad su tata i
mama uz mene, razmišljala je malena Tea, vlasnica ove stare lutke s početka
priče. Samo ju je na trenutak ispustila iz ruku da bi se sagnula pogledati još
trošnije cipelice, a onda je brzo zgrabila svoju miljenicu i privila je s puno
ljubavi uz svoja prsa. Lutku joj je sašila majka, i ne sjeća se više kada, ali
zna da ju je imala gotovo od samog rođenja. Nije uvijek bila tako izlizana, na
početku se blještila, baš kao i ova na stolu, ali ju Tea nije ispuštala iz ruku
jer je iz svakog dijela lutke zapravo izvirala ljubav s kojom ju je majka
izradila. Kad majke ne bi bilo u blizini Tea je držeći lutku u rukama osjećala
gotovo jednaku sigurnost i blizinu kao da je majka tu, bila je dio nje,
osjetila je njenu ljubav, njenu blizinu, njen miris. Gotovo da je čula i njen
glas kako zvonko odjekuje i s puno ljubavi. Zato je Tea ovu lutku voljela skoro
jednakom ljubavlju kao i svoju mamu. Baš
kao i što joj je mama bila jedina, tako joj je i lutka bila jedina, druge nije
imala, a nije joj ni trebala, jer je ovu dovoljno voljela.
Nova lutka, gotovo netaknuta pripadala je Tihani!
Njena mama bila je šefica u obližnjoj banci, imala je solidna primanja i mogla
je svojoj Tihani priuštiti gotovu svaku igračku koju bi ona poželjela. Mogla
joj je priuštiti lutku, ali ne i svoje vrijeme. Obaveze na poslu su bile takve
da su je okupirale po cijeli dan i Tihana i nije imala druge mogućnosti osim da
svoje slobodno vrijeme provede s lutkama. Provodeći po cijeli dan tako u
pretraživanju svog dječjeg carstva ispunjenog igračkama, svaka igračka brzo bi joj dosadila. Sve su bile nekako
hladne, nepristupačne. Uzela bi u ruku svaki put drugu igračku tražeći u njoj
majčinu nježnost, ljubav, toplinu, bliskost, miris, ali ju nije nalazila. Silno
bi joj nedostajala njena majka a povezanost majke i ovih industrijskih igračaka nije mogla osjetiti,
nisu imali ništa zajedničko. Zato bi Tihana onako dječji demonstrativno bacila
lutku u kut i više ju ne bi ni pogledala. Obilje igračaka nije moglo zamijeniti
želju za njenom majkom koja joj je silno nedostajala.
Čudno, ali i lutka je imala o svemu svoje mišljenje.
Ležeči pored Teine ostarjele lutke, istovremeno razmišljajući o sebi, bila je
strašno ljubomorna. Poželjela je biti u rukama nekog djeteta koje bi je na isti
način voljelo i stezalo uz svoje grudi, uz srce, upravo ovako kako Tea steže
svoju lutku. Kako je lijepo biti voljen, pomisli tužno Tihanina lutka, a niz
krpene obraze gotovo da su neprimjetno skliznule dvije suze.
Da me bar nekom poklone, razmišljala je lutka, nekom tko bi me volio istom takvom ljubavi, i u čijim bih rukama ostarjela baš kao i Teina lutka.
@Nada Landeka
Primjedbe
Objavi komentar