PRIJATELJI IZ "DOBRE ŠUME" - priča za djecu
PRIJATELJI
IZ DOBRE ŠUME (Nada Landeka)
Verica je živjela u kući na rubu grada, odmah uz šumu.
Često je sa tatom i sestrom prošetala uskim šumskim puteljcima. U šumi je bilo raznog jestivog bilja, tata im
je često pokazivao biljke i govorio im njihova imena, ali Verica baš i nije sve
uvijek zapamtila. Jednoga dana dok su šetali puteljkom ispred njih projurio je
zec. I to ne bilo kakav zec nego maleni zečić, gustoga krzna, koji je sa
prednje strane izgledao kao stari
djedica sijede brade. U svakom slučaju, neobičan zec. Još neobičnije je bilo to
što je bio u velikom strahu i protrčao je pokraj njih a da ih skoro nije niti
primijetio. Verica se tome baš začudila jer šumske životinje baš i ne vole
susret s ljudima, bojažljive su i oprezne.
Zeko je nastavio trčati šumom a ponegdje je prepreku i
zaobišao veličanstvenim skokom. Zečić je
nakon dugog vremena usamljenosti izašao iz svoje kućice pod starim hrastovim
panjem i odvažio se malo prošetati. Jako brzo je požalio zbog svoje odluke.
Zeko je živio sam, nije imao nikoga i zato je žarko
želio upoznati nekog prijatelja, a i nakon duge zime poželio je malo prošetati
šumom i naći neko svježe bilje za pojesti.
Zeko nije znao da u šumi žive velike zvijeri koje su za njega velika
opasnost. Nije do kraja niti prošao najgušćim dijelom šume kada je ugledao veliku
životinju, podsjećala ga je na psa, ali smrknut pogled, veliki zubi i šiljaste
uši natjerale su ga u bijeg. Upravo u
tom trenu zečić je protrčao pored Verice i njezinog tate, ali skoro da ih nije
niti primijetio od velikog straha koji ga je obuzeo. Gotovo da nije niti primijetio koliko je dugo
trčao sve dok se nije jako, jako umorio i ostao bez daha.
„Zeko, što se dogodilo, kamo tako trčiš? upita ga kos
koji je onako, s visoka, promatrao što se događa na šumskom puteljku.
„Ej, a tko si ti? Trčim kako bih pobjegao od strašnog
vuka, ugledao me je i zamalo me dograbio, jaaaako sam seeeee preplašio, zamucao
je zečić!“
„Ja sam ptica, kos. Zar te roditelji nisu poučili da
moraš biti jako oprezan, i da se ne smiješ šetati tako daleko od kuće. Tata i
mama moraju biti blizu tebe, kako bi ti pomogli u slučaju nevolje i potrebe!“
reče mu kos.
„Eh, na žalost nemam nikoga. Živim potpuno sam. Prije
nekog vremena nakratko me udomila jedna lisica, ali baš me nije previše lijepo
gledala, stalno se oblizivala, nije mi se to svidjelo, pa sam odlučio živjeti potpuno sam. Nemam ni
prijatelja, a tako bih žarko želio imati prijatelja. Nekoga s kim bih
mogao prošetati, popričati, poigrati se,
tko bi me razumio, a i pomogao u nevolji. Jako je lijepo imati pravog prijatelja“ još uvijek zadihan brzo izgovori zeko
gledajući gdje bi se mogao sakriti da se malo odmori.
Baš kad je ugledao ispod obližnjeg grma bazge
privlačnu udubinu u koju se poželio smjestiti nad njim se nadvije krupna tamna
sjena. Zeko se odjednom našao u velikom
hladu, kao da je pod velikom krošnjom kestena, ili pod kakvim suncobranom. Nije
se ni usudio podići glavu da vidi što je to, ili tko je to sakrio sunčevu
svjetlost.
„Hej, kamo si se uputio?“ upita ga sjena. „Znaš li da
je ovo moja šuma, ja sam vladar šume, nitko ne može proći ovuda ako mene prije
nije upitao za dozvolu!“ nastavi to strašno biće za koje još zeko nije znao tko
je to.
Kos mu se spusti do desnog uha i prišapne mu: „To je
medo, šumski starješina, on je u biti prava dobrica, umiljat je i ne želi
nikome zlo, ali želi da svi pomisle kako je strašan.“
Zeki je toliko lupalo srce da se bojao otvoriti usta.
„Bjeeežim od zlooočestooog vuka, želiooooo me pojeeesti, pa trčiiiim od straha,
zaaato te niiiisaaam vidio“ uspio je nekako izgovoriti.
„Pusti me da prođem, u meni ćeš imati doživotnog
prijatelja“, nastavio je kad je uspio malo smiriti svoje zečje srce.
„E ne može“ reče mu mrki medo.
„Moraš prvo nešto učiniti za mene. Prijateljstvo se ne
može steći samo riječima, nego i djelima.“
„A što želiš od mene, reci brzo. Brzo reci.... zar ne
vidiš da će me vuk dostići?“ još uvijek u strahu izgovori zeko.
Medo ga pogleda gotovo blago, ali zeko nije ni
primijetio da mu je pogled dobroćudan jer još uvijek nije imao hrabrosti
pogledati ga u oči. Samo je stao na zadnje noge i gotovo molećivo sklopio
prednje šape ne bi li ga medo propustio da pobjegne od zlog vuka koji mu je bio
iza leđa.
„Vidiš li onaj javor, nagnuo se na jednu stranu nad
potokom? Želim da mi dohvatiš košnicu meda koju su pčele napravile u njegovim
granama. Ja ne mogu dohvatiti, pretežak sam i grane bi puknule ako bih se
popeo! blago će medo odlučivši da zeku neće pustiti dok mu ne pomogne doći do
slasnog zalogaja.
Zeki su se oči napunile suzama. Klonuo je, gotovo se
srušio pred gorostasom od muke.
„Pa kako, kako da ti ja pomognem? Vidiš li ti mene?
Malen sam, ne znam se penjati po drveću, ne mogu dohvatiti tako visoke grane, a
i što ako me toliko pčela napadne?“ odgovori
mu očajan zeko, i odluči se pošteno isplakati pa možda medo osjeti samilost
prema njemu.
Kos je sve promatrao sa najviše hrastove grane,
sažalio se na jadnog zeku ugledavši njegove krupne suze.
„Ja ću ti pomoći, dohvatiti ćemo košnicu, nek se medo
počasti, pa idemo dalje!“ uzbuđeno se obrati zečiću.
Zeko ga pogleda mutnim pogledom i pomisli da i kos od njega radi budalu. Kako bi mu kos, koji je
još manji od njega, uopće mogao pomoći?
„Ti možda imaš snažnu želju i volju da mi pomogneš, i
od srca ti hvala na tome, kao da si mi već pomogao, ali mislim da me pomalo zezaš
i da se šališ sa mnom, a meni uopće nije do šale“ ipak mu pristojno odgovori
zeko iako bi najradije viknuo tako da ga sva šuma čuje.
Međutim, kos je doista imao ozbiljne namjere pomoći
zečiću i nije se dao omesti u svojoj namjeri.
„Sad ćeš vidjeti“ reče mu i odleti do javorove grane
na kojoj su visjele ogromne saće pune meda.
Kos je počeo kljucati po grani, točno na dijelu na kojem su se saće
držale za drvo. Potrajalo je, ali ptica je bila neumorna, i kao da je zbog
prijateljskih namjera, u želji da pomogne prestrašenom i tužnom zečiću, imao
dvostruko više snage i energije da sruši košnicu sa drveta kako bi se medo
mogao počastiti svojom omiljenom poslasticom.
Sad je i medo već začuđeno gledao što se događa. Ni
zamisliti nije mogao da bi se kos odvažio na tako težak, pa i opasan poduhvat.
„Zašto sve to radiš?“ upisa kosa.
„Zeko i ja smo se sprijateljili, želim mu pomoći“
„Želim da i ti, kao šumski starješina budeš moj
prijatelj, i zekin prijatelj, zajedno možemo čuda učiniti“ još uvijek uzbuđen
odgovori mu kos i nastavi kljucati.
Šumom je odjekivao zvuk kuckanja kljunom po drvetu.
„Kuc, Kuc, kuc, kuc, kuc, kuc...“ čuo se zvuk.
Slučajni prolaznik pomislio bi da je u blizini djetlić koji neumorno kljuca po
stablu, ali tko bi pomislio da se kos primio tog nezahvalnog zadatka.
Odjednom, košnica se nagne na jednu stranu i zaljulja
se. Kos još dva tri puta kljucne na mjestu gdje se držala za granu i saće puno
meda padne na tlo, točno do medinih nogu koje su odjednom postale medene od
meda.
Medo presretan, nagnuo se i počeo lizati svoja
stopala. Med se slijevao niz njegovu bradu, cijedio se po prsima niz gustu
dlaku, a medo je zadovoljno brundao.
„Moji ste prijatelji, moji ste prijatelji, doživotni
moji prijatelji ste vas dvoje, nikad vam ovo neću zaboraviti. Volim vas!“ sagnuo se i počeo ljubiti zečića. Želio je poljubiti i kosa ali on je vidjevši
kako medo stišće zečića na vrijeme preletio stazu i spustio se na najvišu granu
obližnjeg kestena kako ga ne bi mogao
dohvatiti.
„Prijatelji“ kaže medo „želio bih zapečatiti naše
prijateljstvo, da cijela šuma zna da sam ja vaš zaštitnik. Ti ptico, spusti se molim te na moje desno
rame, a ti zečiću, molim te da mi vjeruješ, podignut ću te i staviti na moje
lijevo rame, i zajedno ćemo prošetati šumom. Neka nas svi vide“ oduševljeno
izgovori medo.
Gotovo da su zaboravili na vuka koji se već opasno
približavao mjestu na kojem je stajao zečić. Kad ga je ugledao, baš se spremao
na opasni skok kako bi u jednom zalogaju progutao zečića, kad je medo nježnim
pokretom dohvatio zečića i spustio ga na svoje rame. Vuk je ostao praznih šapa i bez slasnog
zalogaja.
„Slušaj vuče, ti znaš da sam ja najveća zvijer u ovoj
šumi i starješina. Od danas moraš
poštovati zečića kao da stojiš preda mnom osobno. Što god mu treba, moraš ga poslužiti i pomoći
mu, da mu nikada ništa ne nedostaje. Samo tako ćemo ti i ja ostati u dobrim
odnosima.“
Vuk ih pogleda, vidi da medvjed stvarno ozbiljno misli
sve što je rekao, i vuk odluči da bi i on želio biti njihov prijatelj. Lijepo
bi bilo živjeti u ljubavi i zajedništvu, kao prava pravcata obitelj, pomisli u
sebi vuk.
„Medo, ja želim
isto biti vaš prijatelj, rado bih se zabavljao sa vama i igrao. I meni je
dosadno. Zečića neću nikada više ni taknuti“
reče vuk taknut medinom nježnošću prema zeki.
„Može, pridruži nam se“ odgovori mu medo.
Medo krupnim koracima krene šumskom stazom dok su kos
i zečić gledali sretno u daljinu. Zečić nikada nije mogao ni zamisliti da će u
jednom jedinom izlasku i šetnji šumom dobiti toliko puno dobrih i pravih
prijatelja.
Iz obližnjeg šumarka sve to promatrala je kornjača
koja je počela pjevati od radosti kada je osjetila toliko dobrote u svojoj
blizini. Uskoro su im se pridružili i ostali stanovnici šume i odlučiše
napraviti šumski sabor na proplanku. Tamo su iscrtali krug na zemlji kao
podsjetnik da svi zajedno nastave živjeti u slozi i zajedništvu, kao pravi
pravcati prijatelji.
Već kad su bili pri kraju sa sastankom, istim putem,
Verica i njezin otac i sestrica vraćali su se prema kući. Ostali su bez riječi
kada su ugledali tolike divlje životinje na okupu, i njih je u prvom trenutku
obuzeo strah. A onda ugledaše kako je medo napravio prolaz, poredao je šumske
životinje sa obje strane puta kako bi Verica i njezina obitelj mogla nesmetano
proći.
Od toga dana šumu nazvaše Dobra šuma, jer u njoj više
nije bilo opakih životinja. Svojim mekanim zečjim srcem i dobrotom zečić ih je sve
pridobio.
Primjedbe
Objavi komentar