ZEMLJA MORA PRESTATI PLAKATI - Priča za djecu
ZEMLJA MORA PRESTATI PLAKAT (Nada Landeka)
Mila je noćas usnila vrlo čudan san. Ležala je u krevetu,
vrteći se pred buđenje kada su na nju počele padati neke krupne kapi. U prvi
tren Mila je pomislila da je to kiša, a onda nikako se nije mogla načuditi,
kako bi kiša uspjela ući u njezinu sobu, i padati po njoj, i to još dok je u
svojem krevetu. To gotovo da i nije moguće, razmišljala je Mila. Pomaknula je
prekrivač sa brade, znatiželjno gledajući što se događa. Nije bilo zabune, na Milu su padale krupne
kapi, ali kiše nije bilo nigdje. Oblaci su bili bijeli, lagano su plovili po
vedrom plavom nebu, tek tu i tamo kroz koji oblak prošla bi sjajno žuta zraka
sunca.
„Odakle onda ove kapi?“ čudila se Mila. Skočila je brzo,
odlučivši da više neće spavati, na brzinu je oprala zube, umile svoje rumene
obraze, obukla se, a onda još brže sjela za kompjutor.
U google je ukucala pitanje: „Odakle padaju kapi na moj
krevet i po meni?“
„To Zemlja plače!“ izbacila je na ekran tražilica.
„Zašto Zemlja plače“ i s nestrpljenjem je čekala odgovor.
„Zemlja plače zato jer je zatrpana otpadom, zato jer ju guši
ugljični monoksid, vruće joj je, i zato jer joj je čitav trbuh izbušen....“
odgovara google.
„Oh.... zar tako“ začuđena je Mila.
„A što učiniti da Zemlji pomognemo da više ne bude tužna?“
postavlja Mila novo pitanje.
„Otpad treba razdvajati. Ekološki bio otpad, onaj koji truli
treba odvajati posebno, on se prerađuje, s njim možemo gnojiti vrt, cvijetnjak,
parkove..... iz ekološkog bio otpada mogu se uzgojiti predivni travnjaci, može
se prihranjivati cvijeće, pa i povrće.“ Slijedi odgovor googla.
„Zamisli rajčicu, grašak, krumpir koji izraste na potpuno
prirodnoj podlozi, bez ikakve kemije, je li to moguće? „ Mila upita svoju majku.
„Naravno da je, čitav prirodni ciklus funkcionira tako da je
kemija zapravo potpuno nepotrebna. Nju su izmislili ljudi kako bi povećali
prihode i ubrzali rast, a onda su kažnjeni pohlepom pa je zemlja zapravo
postajala sve nerodnija i nerodnija, zatrovana pesticidima i otrovima.“
„Da ne spominjem nerazgradivi otpad, zatim medicinski i
kemijski otpad, radioaktivni otpad“ koji su posvuda nataložili u zemljinu
utrobu“ priča joj majka.
„Zemlju to boli, zato
nije ni čudno da plače!“
Sad je već Mila bila ozbiljno zabrinuta. Ako Zemlja plače,
sigurno trpi jake bolove, mislila je u sebi, a ako je tako otvoreno pokazala
bol i patnju, lila je čak i suze, onda to znači da Zemlja očajnički traži
pomoć.
Odlučila je Mila porazgovarati sa profesorom u školi, ali i
proučiti svu dostupnu dokumentaciju. Nekako je zapravo bila počašćena da je
Zemlja baš nju izabrala da joj se požali, više joj nisu ni smetale one suze
koje su je jutros naglo probudile iz sna, sad je samo bila duboko zabrinuta za
opstanak Zemlje i usmjerena na traženje načina kako da pomogne.
„Profesore, profesore“ uzbuđeno se obratila profesoru
kemije. „Što se događa ako Zemlja plače, možemo li joj kako pomoći?“
„Naravno“ odgovori joj profesor. „Zemlji je potrebno što
više drveća, cvijeća, trave, to bi ju sigurno razveselilo.“
„Zemlju veseli i manje automobila na cesti, manje štetnih plinova
i pesticida“ nastavio je učitelj.
Mila stoga odluči da napravi čitavu studiju, kako pomoći
Zemlji da prestane plakati. Odlučila je posjetiti lokalne poduzetnike i
nagovoriti ih da za vožnju po centru grada iznajmljuju bicikle, posjetila je i
poljoprivredne trgovine i apoteke, njih je zamolila da prestanu prodavati
pesticide i otrove, i da poljoprivrednicima savjetuju ekoproizvodnju. Na kraju,
i sama je odlučila nešto aktivno poduzeti, okupila je sve svoje prijatelje i
odlučili su posaditi mlade grančice šumskih stabala u obližnju šumu koju su
lokalni stanovnici potpuno opustošili.
„Stablo hrasta raste stotinu godina, a čovjek ga uništi za
manje od pola sata“ mrmljala je sebi u bradu Mila.
Uz sve to, i šumske životinje ostale su bez svojih domova,
uništavanjem šume, na tisuće i tisuće šumskih životinja nisu više imale gdje
stanovati pa su uginule. One koje su ostale, jedva su preživjele, samim tim je
i hranidbeni lanac potpuno poremećen, jer se priroda sama pobrinula za red, na
žalost, taj red je čovjek potpuno poremetio.
Mila i prijatelji posudili su od roditelja alat za kopanje
rupa i sadnju, iz obližnjeg rasadnika nabavili su sadnice i krenuli su u šumu.
Odlučili su posaditi što više kestena, on je ljekovit, zdrav, hranjiv, i vrlo
koristan za prirodu i okoliš u kojem raste. Uz kesten posaditi će i stabla
hrasta, iako neće doživjeti da hrast naraste u svoj svojoj veličini, to će
vjerovatno vidjeti njihova djeca, jer čak dvije generacije su potrebne da bi
uzgojile jedno stablo.
Zato su prikupili žireve iz obližnje šume i najprije ih posadili u lonce koje su
posložili u dvorištima i oko škole.
Nakon što iz žireva izrastu mala drvca, budući veliki hrastovi, Mila i njezini
prijatelji posaditi će ih u obližnjoj šumi koja je potpuno opustošena, gotovo
sva drveća su u njoj posječena. Vidi se da je kroz nju prošao čovjek.
„Reklo bi se da je čovjek najveći neprijatelj prirode, ali i
najveći neprijatelj samom sebi“, rekla je Mili profesorica biologije. „Ponosim se sa vama“, uz vašu pomoć Zemlja će
sigurno prestati plakati, rekla im je zagrlivši ih.
„Profesorice, ali ovo što smo učinili nije dovoljno“
požalila joj se Mila.
„Molimo vas da ubuduće i vi u školi ispisujete sadržaj na
obje strane papira, kako bi se što manje papira potrošilo. I mi ćemo ubuduće tako
i kod kuće činiti, jer zamislite, koliko je stabala potrebno srušiti kako bi se
proizveo papir, dok ga mi nerazumno trošimo.“
„Mama, mama molim te“ Mila je jedva dočekala mamu da dođe
kući s posla, „Molim te da mi sašiješ 60 platnenih rupčića da ih poklonim prijateljima, kako
više ne bi koristili papirnate maramice. Želim ih poučiti da čuvaju okoliš i
štede papir.“
„Dobro Mila, rado ću ti sašiti rupčiće, to ti je odlična
ideja, ali moraš naučiti prijatelje i da štete na drugi način, kako bi se
Zemlja što prije oporavila. Imam ideju. Snimiti ćemo predavanje na disk, pa im
možeš pokazati prezentaciju u školi, biti će sigurno oduševljeni svime što
nauče.“
„Super mama, super, jako mi se sviđa tvoja ideja. Odmah ćemo
tako učiniti. Prijatelji će se oduševiti.“
Kroz nekoliko dana Mila je prezentaciju pokazala u školi,
učiteljima i prijateljima iz razreda.
Poučila ih je kako štedjeti električnu energiju, savjetovala
ih je da ne bacaju hranu, da ne zagađajuju okoliš, i najvažnije, da ne koriste
plastične boce, nego da sa sobom u školu i na izlet nose plastičnu bocu ili od
plemenitog čelika, kako bi trajno očuvali okoliš.
„Zamislite, čak jedna trećina proizvedene hrane baca se.
Istovremeno, na Zemlji je jako puno gladnih, vlada potpuna neravnoteža“ užurbano
je Mila ponavljala naučeno gradivo.
„Zemlju moramo voljeti, kako bi nam ona uzvratila svoju
ljubav“ vrlo ozbiljno rekla je Mila.
Profesorima je poklonila male teglice od praznih čaša jogurta, posebno ukrašene
za tu namjenu, a u kojima su bili posađeni kaktusi, da njima ukrase školske
prozore. Profesori su je pohvalili za
sve što je učinila.
A Zemlja, Zemlja je najbližem oblaku poslala poruku da Mili
namigne, bio je to znak podrške i odobravanja.
Sve je dodatno bilo popraćeno koncertom malih vrapčića sa
obližnje trešnje. Iza školskih zidova, njihov koncert zvučao je kao pljesak Mili, pljesak zahvale.
@Nada Landeka
Primjedbe
Objavi komentar