BUBAMARIN ČAROBNI VRT - Priča za djecu
BUBAMARIN ČAROBNI VRT (Nada Landeka)
Buba Marica je živjela u čarobnom vrtu. Vrt je bio toliko
čaroban da su se u njemu sa svih strana nadvijali ogromni okrugli listovi
zelja, veliki šiljasti listovi kukuruza,
pa čak i ogromni cvjetovi žutog suncokreta. Na tlu se ispreplela zelena,
od večernje magle vlažna trava. Tu večer je kao i obično, nakon prilično
napornog dana u kojem je sa majkom i sestricom morala pohvatati veći dio lisnih
uši koje su se naselile na listove zelja u
vrtu, umorna i zijevajući, legla
u krevet od zaostale kukuruzovine koju seljaci nisu u potpunosti pokupili.
Svidio joj se taj šuškavi krevet i njegov miris, ali nije bila oduševljena što
svoj ležaj mora podijeliti sa sestricom. Brzo je zaspala, a u snu je utonula u
vrlo ugodne snove.
- Tko si ti? - zapitala je neku spodobu sasvim sličnu njoj,
ali potpuno druge boje i daleko veću od nje!
- Ja sam krumpirova zlatica. - odgovori joj to biće za koje
je u prvi trenutak pomislila da je strina, ili ujna, jer je sličnost sa članovima njene obitelji bila gotovo
nevjerojatna. A na listu krumpira, s njegove donje strane, vidjela je i gomilu
žutih jajašca koja su bila potpuno jednaka kao ona koje je znala položiti i
njena mama.
„Koji je to uljez?“ -
zabrinuto je pomislila. Rekavši to,
krumpirova zlatica raširi svoja krila, onako naglo, kao da pokušava pokazati
svu svoju snagu i Buba Marica ustukne za nekoliko koraka.
Bila je još mala i mama joj ništa nije pričala o tome da u čarobnom vrtu postoje i neka
druga, njima slična bića.
Iza svojih leđa začuje glas svoje sestrice Buba Katice; „Krumpirova zlatica je hrana smrdljivim
martinima, bez njih oni ne bi mogli preživjeti, baš kao što ni mi ne bi mogle
živjeti bez lisnih ušiju!“
Baš je htjela postaviti još jedno pitanje kad je ugledala
let jedne smeđe muhe, bar je ona mislila da je muha, jer je izgledala malo
neobično. Letjela je raširivši svoja
velika krila, ali u zadnji tren je shvatila Buba Marica da se ne radi o muhi
jer miris koji je ovo biće širio oko sebe bio je veoma snažan i neugodan.
Uh, što je zasmrdilo!
Sagnula je glavu prema
kukuruzovini ne bi li spriječila da do nje dopre snažan i neugodan
miris, ali uzaludno. No, gle čuda, taj kukac, sad joj je već bilo jasno da se
ne radi o muhi, već upravo o smrdljivom martinu koji je poletio ravno prema
krumpirovoj zlatici i nje je u trenutak nestalo. Sad je odahnula, puno joj je ugodniji bio taj stvor koji nije
bio bahat i napuhan poput krumpirove zlatice. S njim se čak i lijepo dalo
razgovarati, a što je zaključila
zato jer ju je lijepo i kulturno
pozdravio.
Nastavila je sa svojom šetnjom, stiskajući se pritom uz
svoju sestricu. Polako i obzirno jer je shvatila da se u čarobnom vrtu ne
događaju baš previše čarobne stvari. Dapače, ovaj svijet je izgledao gotovo
potpuno jednako kao i stvarni svijet, prepun opasnosti i situacija o kojima je
još nitko nije ništa podučio.
- Reći ću ja mami da sam malo razočarana, nije me mogla
pustiti u svijet posve samu, a da me nije upozorila na sve opasnosti... Što bi
bilo da se ovdje umjesto smrdljivog martina, koji živi na lijepom cvijetu
rabarbare stvorio neki drugi opasan stvor? Tko bi me zaštitio ovako malenu da
je recimo umjesto ovog dobroćudnog kukca naišao djetlić, koji obožava jesti
Buba Marice? - postavljala je pitanja sama sebi.
Sad je već prilično obzirno koračala pazeći da negdje iz
prikrajka ne naiđe netko novi tko bi je mogao preplašiti ili još gore, nagaziti
ju. Nije do kraja ni prestala
razmišljati o svim mogućim opasnostima
kad je ugledala neko čudno oštro klupko.
Prišla mu je bliže ne mogavši izdržati od znatiželje, a onda, iznenada
je odskočila čak deset koraka unazad, jer se ovo klupko pretvorilo u nešto
živo. Imalo je ogromne bodlje, noge, oči, nos, i usta, uh, kakva su to velika usta.
- Ne boj me se. - progovori ovo biće, i zaista, imalo je takav nježan glas da je
Buba Marica od prve shvatila da joj, od ovog iako velikog i na prvi pogled
strašnog ježa ne prijeti opasnost.
Baš kad je shvatila da ima novog prijatelja, ugledala je smeđeg puža koji je iza sebe
ostavljao vrlo ružan sluzavi trag.
Izgledao je tako ljigavo. Drščući,
već je htjela sakriti se u najudaljeniji kut, kad je vidjela da se pužu opasno
približio jež koji ga je u samo jednom zamahu u slast pojeo.
"Ne brini" - rekla joj je sestrica - "puževi
su hrana ježevima, i oni nama neće ništa!“
„I ovaj put sam spašena“,
promrljala Buba Marica ipak sebi sebi u bradu, no prene je glasno
kreketanje žabe koja je iz prikrajka ljubomorno gledala na ježa. Bila je
spremna na svađu i veoma ljuta jer je jež upravo smazao njezinu večeru. Na svu
sreću, uskoro je ugledala drugog puža pa ipak nije ostala gladna i brzo se
pomirila sa ježom. Žaba je dobro znala da sa susjedima treba biti u dobrim
odnosima, jer dugo još moraju dijeliti prostor u čarobnom vrtu i nije dobro da su posvađani.
Buba Marica se sakrila u visoku travu za koju joj je majka
već davno objasnila da služi kao dom mnogim njihovim rođacima koji su izuzetno
korisni u čarobnom vrtu, a u travi su se
nazirali i cvjetovi kadulje, kadifice, nevena i žalfije. Teta, Buba Dorica, joj
je jednom prilikom objasnila da ove biljke, zajedno sa korisnim kukcima i
životinjama čuvaju čarobni vrt od napasnika i to im je služilo na čast.
Svi su voljeli nju i
njezine rođake zbog dobrih djela koja su činili uništavajući štetočine. Zbog toga su im čak pripisali da nose ljudima
sreću!
Iz krošnje drveća začuo se radostan pjev zeba, kosova i
crvenrepki, kao da potvrđuju njezine misli.
„Znaš“, odozgo se začuo šapat, „bez nas bi vrt izgledao
potpuno drugačiji. Listovi bi bili izgriženi, žuti, izgledali bi staro i
zapušteno, jer biljka živi zahvaljujući lišću, pa kad gusjenice i ostali štetni
kukci pojedu listove, biljka propada. A što bi onda ljudi jeli? Gdje bi ti i
tvoja obitelj živjeli?“ pjevušile su joj ptice silno se ponoseći svojom ulogom.
„Da, u pravu su ptice, i majka mi je pričala da postoje
dobre i loše vrtne životinje, i da postoje korisni i štetni kukci, no sigurno
sam prerano odlutala iz majčinog krila
pa nisam stigla baš sve naučiti. Još sam mala,“ razmišljala je.
A onda je susrela dvije uholaže kako se zaljubljeno
dodiruju. Vidi, pomislila je, ljudima se
one ne sviđaju, djeca ih se boje, to je jasno vidjela jučer kad je slučajno
zalutala na prozor obližnje kuće. Upravo
je u trenutku kad je slučajno bila
naišla jedno dijete koje je u kući stanovalo ugledalo uholažu i vriskalo iz
svega glasa. A one su tako korisne,
hrane se lisnim ušima koje, kad
bi zavladale čarobnim vrtom, uništile bi ga, a to bi bilo prestrašno.
Sa susjedne biljke
potvrdno je klimnula glavom bogomoljka.
“ Da, da, bez nas bi vrt bio neprepoznatljiv, uništen! Kad
bi to bar svi znali. Znaš, nije mi do slave, ali ljudi bi nam mogli bar
priznati da smo vrlo bitni ovdje“, nastavila je.
„Mogli bi se i pobrinuti za nas, jer bez nas čarobni vrt ne
bi bio ni malo čaroban već bi bio
potpuno devastiran“, važno je iznosila svoje visokoučenje.
Gledajući u bogomoljku, Buba Marica nije ni primijetila da
se ispred nje nalazi ogromna rupa. Zamalo je upala u nju, i da ju sestra nije
naglo povukla tako je i bilo. A onda je
ugledala glavu rovca kako iz nje proviruje.
E, sad je Buba Marici zaista srce počelo lupalo kao ludo!
Kakav je to nametnik bio?
Ogroman, strašan, opasan a k tome još i veoma ružan.
Počela je drhtati u svom krevetu od kukuruzovine. Ležaj joj
je bio potpuno vlažan od straha koji je sada osjetila. U jednom trenutku je
osjetila dodir sestrice i majke kako su je nastojale prodrmati
ne bi li ju probudile, ali ona je toliko stvarno živjela u svom snu da
se nije dala omesti u šetnji čarobnim vrtom.
I baš kad ju je majka skoro probudila, ugledala je, još
onako sanjajući, kako iz zemlje
proviruje glava crne krtice koja je
jednostavnim pokretom rovca pojela i tako eliminirala strah koji je Buba
Marica osjećala. Sjetila se da joj je
mama objasnila da su rovci hrana krticama i da je to normalna pojava.
Rekla joj je i da bi vrt bez krtica izgledao puno ružniji jer bi rovci pojeli
sve korijene.
U istom trenutku je i majka uspjela u svom naumu, probudila
je Buba Maricu u brizi da ne doživi prevelike traume od tih strašnih snova koje
je sanjala.
A Buba Marica se sva sretna priljepila uz krila svoje majke,
potpuno se sakrivši ispod njih, shvaćajući da je u stvari sve bio san, i da još
puno, puno vremena treba dok postane samostalna i neustrašiva.
Do tada, biti će sretna ako ju majka uputi u sve tajne
čarobnog vrta.
@Nada Landeka
Primjedbe
Objavi komentar